Možda je bio vetar,koji sklizne
Čujno,ko napadali sneg,sa grana,
A možda pomak plamena što lizne
Ivicu lista jesenjeg platana,
Il možda duh zalutao u sobu
Kroz zaključana vrata praznog stana,
Il davno leto maknu se u grobu-
A možda je to bila ona Ana;
I zvuk i slika,malo asinhrono
Na pozadini avgustovskog zlata;
Glas iz daljine,kao sitno zvono,
Zuj bumbara u čaški sunovrata;
Pokret tek uobličen,a već pline
Ko kvarna svetlost,ko fatamorgana,
Vidljiva pena na rubu praznine-
Da,možda je to bila ona Ana;
Ana iz knjige koju vetar lista
U travi pored zaspalog čitača;
Ana iz raja što naknadno blista
Udaljen iza plamenoga mača;
Ana,kneginja ograde balkona
Nad jezerom u čipki puzavice,
Ana u peni čipke svog žipona,
Brbljavoj prozi svoje rečenice-
Slučajnosti se u sećanje sležu
Ko šećer na dno neoprane čaše;
Sitnice samo čine ravnotežu
Tom ubrzanju prolaznosti naše.
Možda je bio vetar,možda kiša
Zaostala u sećanju platana;
Možda je htela smrt da me presliša,
A možda je to samo bila Ana.
Ivan V.Lalić
Kamo sreće da meni pripadne
da brinem о tvojim danima,
da te budim sa kafom
i kažem ti da ne stariš uopšte,
da razvežem sve tvoje čvorove
i najtvrdoglavije tuge.
Kamo sreće!
Кamo sreće da i meni pripadne
malo te sreće!
Кamo sreće da te čekam
sutra, i оpet sutra, i оpet, sutra,
Slediću te kao senka,
(nežnost је moj talenat)
Neću te оbmanjivati,
biću uvek na onoj udaljenosti koju ti želiš.
I ја ponešto umem.
Probaj me.
Da me poznaješ, priznala bi sigurno
da imam krila, da imam veliki nered u glavi
i da samo ti možeš da me izlečiš.
Оstani!
Spreman sam da se zaustavim ovde
ako nebo tako želi.
Uzmi me u letu i ne dozvoli da ikad padnem!
Ко је јednom bio na ovoj visini,
ne spašava se nikada!
Voliš li me? Kamo sreće...!
Renato Zero
Blagosloven da je dan, i mesec i leto,
i doba, i vreme, i čas, i tren,
i lepa varoš, i mesto gde ugledah njen
sjaj dva lepa oka i srce mi bi sapeto,
i blagosloven da je moj prvi slatki jad,
što me obuze kada me Amor prostreli,
i luk i strele što su mi grudi razneli,
i rane što mi na srcu stvoriše tad.
Blagoslovene da su reči, što sam rasipao
prizivajući ime moje drage i neveseli
uzdasi, i žudnja, i suze, što sam isplakao,
i blagosloveni da su listovi beli,
na kojima stičem slavu, i moja misao,
što samo njoj žudi, samo njoj se veseli.
Petrarka